ZAŠTO HRCEMO I KAKO SI POMOCI?Tko se od nas nije susreo sa hrkanjem?
Bilo da se radi o "hrkačima " nazovimo ih tako,
u najbližoj okolini (čanovi obitelji) ili o
osobama koje hrču, a sa kojima se sticajem
okolnosti nalazimo noću u istom prostoru:
služenje vojnog roka, sportska zimovanja,
ljetovanja (spavanja u velikim spavaonicama),
kao i hrkanja u kinima, autobusima i tramvajima.
Zvuk hrkanja, pogotovo ako je intenzivan,
budi neugodne asocijacije. Većini onih koji
su mu izloženi pričinjava razne neugodnosti,
kao što su razdražljivost, poremećaj spavanja,
do poremećaja komunikacije sa "hrkačem".
Kod ekstremno izraženih slučajeva, to može
rezultirati ponekad fizičkim obračunima,
u nekim slučajevima razvodom braka,
i dovođenjem u nezgodne situacije.
Znači da je hrkanje ne samo medicinski,
nego i socijalni problem.
Intenzitet hrkanja može ići i do 40-50 decibela.
Naprimjer, intenzitet buke u gradskom prometu
varira do 80 decibela, a takav intenzitet postižu
istaknuti "hrkači".
Šta se događa u našem organizmu?
Prilikom hrkanja dolazi do zatvaranja
disajne cijevi, a faze nedisanja traju do
desetak sekundi pa i više, što je jako opasno.
Rezultat ataka nedisanja dovodi do stanja
umora i nenaspavanosti, tako da pospanost
tokom dana može biti fatalna, naročito ako
se radi o profesionalnim vozačima, čije
iznenadno tonjenje u san može rezultirati
teškim nesrećama.
Pored navedenih posljedica, hrkanje može dovesti
do srčane aritmije, visokog krvnog pritiska,
moždanog udara i zatajenja srca. Medicinska
istraživanja su pokazala da u posljdice hrkanja
spadaju i šećerna bolest, problemi u seksuanoj
sferi, kao i smetnje u radu štitne žlijezde.
ZAŠTO HRČEMO?
Odgovor na pitanje kako nastaje hrkanje,
naći ćemo u anatomskoj građi disajne cijevi.
Ona je vijugavog toka s nekoliko suženja.
Najduže mjesto je ono izmedu mekog nepca
i resice s prednje strane, te sredine
ždrijela- sa stražnje strane.
Mišići disajne cijevi popuštaju noću,
dolazi do labavljenja mekog nepca koje,
naročito pri ležanju na leđima, pada
unazad te dolazi do ubrzanog toka zračne
struje u nastalom tjesnacu. Konačni
rezultat je vibriranje mekog nepca
i resice. Eto to je hrkanje.
Medicina definira hrkanje kao sindrom
zastoja udisaja prilikom spavanja,
zvani-slip apnea.Apnea je grcka riječ,
a znaći nedostatak zraka. Prekid zračne
struje kroz disajnu cijev može biti uvjetovan
preprekama na nekoliko mjesta, kao što su:
nos, meko nepce, treći krajnik, krajnici i jezik.
Posljedica apnee je pad koncentracije kisika
u krvi, što dovodi do problema u radu srca,
povišenog krvnog pritiska, psihičkih smetnji
kao što su pad koncentracije, razdražljivost,
poremećeno ponašanje i dr.
Gojazni ljudi posebno su izloženi riziku,
iz razloga što masno tkivo u nepcu koje
formira svojevrsni jastuk,utiče na lakšu
blokadu zraka u disajnoj cijevi.
Uzimanje alkohola prije spavanje, upotreba
sredstava za smirenje i uspavljivanje imaju
isti učinak. Stariji ljudi zbog atrofije, koja
uzrokuje mlitavost lica, takode su podložni
izraženom hrkanju sa već navedenim rizicima.
Na pojavu hrkanja utječu razne upale sluznice
nosa, ždrijela i sinusa, zatim nosni polipi,
povećani krajnici i dr.
KAKO SE LIJEČIMO?
Postoje tri metode liječenja:
Prva metoda je konzervativna, do sada
najpopularnija. Ona podrazumjeva redukciju
tjelesne težine, spavanje na boku, izbjegavanje
alkoholnih pića prije spavanje, kao i sedativa.
Druga metoda je kirurška, što znači da se
kirurškim putem otklanjaju prepreke u
disajnom putu (iskrivljene nosne pregrade,
polipe u nosu, krajnike, a naročito
treći krajnik kod djece).
Treća metoda su pomagala, ima ih različitih,
ali ogromna većina su nezgrapna i
neugodna za primjenu.
Najnovije uspješno pomagalo je Snore stopper.
